Odupirala sam se ideji pokretanja bloga jer nisam imala jasnu viziju o čemu bih mogla pisati, no bilo je potrebno samo malo zaviriti u sebe.
U meni stalno čuči potreba da promišljam dok kročim putem traganja za mudrošću. Onom mudrošću koja uvijek traži (veće) dobro, svoje i drugih. Onom koja zna reći „ne“ kada je to potrebno, a ne beskarakterno kimati glavom svima ugađajući. Mudrošću koja zna slušati, zna se svladati i traži ono što traje… Vjerujem da će mi pisanje bloga pomoći u skupljanju tih zrnaca mudrosti u pustinji života.
Zrnca mudrosti u pustinji života? (Could I be more poetic?! Just wait.) ?
Zašto sam se onda opredijelila baš za svrhovito planiranje?
Na to ću pitanje davati odgovor dokle god bude ovog bloga.
Kao što piše u svrsi i poslanju, svrha bloga nije tek planiranje kao forma upravljanja vremenom. Zapravo ne volim taj termin, jer sugerira da se sve stigne i da se sve mora/može stići. A što se to mora stići? Postoje stvari koje se moraju, ali složit ćete se da postoje stvari koje se ne moraju a mi iz bilo kojih razloga (ili ljudi oko nas) mislimo da se moraju. Možda smo čak i mi ti koji misle da netko drugi nešto mora…
Zato svrha nije upravljanje vremenom (time management), već je naglasak na svrhovitosti planiranja – koje nas oslobađa prisile da se sve mora i može stići (kvantiteta prije kvalitete)… Pojam menadžmenta mi ne smeta – čak mi je i slikovito jedno od izvornih korištenja pojma. Talijani su glagol maneggiare (koji dolazi od lat. manus što znači ruka) koristili posebno u kontekstu upravljanja konjem, a zvuči mi autentičnim nazvati život divljim konjem kojeg valja ukrotiti da bi (za nas) imao svrhu (premda konj, kao i život, imaju svrhu sami po sebi).
Problem je što nije vrijeme ono koje treba disciplinirati, već smo to ti i ja.
Radi lakšeg općeg funkcioniranja svega stvorenog imamo dvadesetičetverosatnu dnevnu i sedmodnevnu tjednu podjelu i to je uredu, no problem je kada postanemo robovi misli da upravljamo vremenom dok je zapravo veća istina da je vrijeme to koje upravlja nama. Razmislimo tko je tu gospodar kome?
Kako već na prvom postu ne bih izgubila i najbolje prijatelje, ovdje ću se zaustaviti.
Pišem blog jer želim ukrotiti divljeg konja svojih misli, projekcija, tuđih (i svojih!) očekivanja, strahova… Želim ukrotiti divljinu tempa života koji me ometa u pokušaju da budem u kontaktu sama sa sobom.
Smijete mi se pridružiti u tome. Čitamo se? 🙂
Kristina