Wonderer

Što sam ponijela s pustog otoka

Na Golom otoku u prošlosti se nisu događale „rajske“ stvari. Danas je to drukčije. I dalje kamen, i dalje pustinja – ali drukčije. Osobno sam se oduševila i prirodom i morem i nebom i pogledom s uzvisina – i manjkom ljudi. Taj je otok savršeno rješenje pronalaska tišine. A ja sam ju ukombinirala s (ignacijanskim) duhovnim vježbama[1].

Znala sam da će šutnjom početi nekakav unutarnji rat koji je dotada zaglušivala urbana kakofonija, a rat za tišinu smatram jednim od najizazovnijih na osobnom planu. Kad razmislimo na koje se sve jezive načine današnji svijet bori protiv „tišine podražaja“, zapravo djeluje vrlo logično da je tišina nadređena svakom obliku rada na sebi.

Prije odlaska na otok, zabavljala sam se pitanjem: Što ponijeti na pusti otok?, no tijekom tih sedam dana isplivalo je važnije pitanje: Što ostaviti NA njemu i što ponijeti S njega?

Image by: Magis FB 

Ostavljam mentalitet pustinje, nosim mentalitet plodna tla

Vjerojatno znaš da su Izraelci punih četrdeset godina tumarali pustinjom kako bi došli do Obećane zemlje. No, možda ti nije poznata činjenica da se ta udaljenost može prijeći u – jedanaest dana hoda!

Zašto je Bog dozvolio takvo „oduljivanje“?

Jedna od teorija navodi da je to stoga što su Izraelci imali mentalitet pustinje. Što su Izraelci činili? Mrmljali su, kukali, prigovarali, bili „cmizdravi“. Gladni su, žedni su, nestrpljivi – „Kad će više ta Obećana zemlja?!“ Postaju sve nezahvalniji, lijeno razmišljaju, htjeli bi da im se Obećana zemlja servira na pladnju, teško im je prihvatiti da trebaju uzvratiti na Božjih 100% sa svojih 100%, ne preuzimaju odgovornost…

Bilo je jasno da je Božjem izabranom narodu potreban dobar „trening“, dobro poučavanje kako bi postali autentični – tako je krenuo njihov četrdesetogodišnji hod pustinjom. Najgora pustinja ipak nije bila oko njih, nego u njihovim srcima.

Tako sam i ja shvatila da…

Pusti otok nije prijetnja, ali zato pusto srce jest.

Prijetnja je biti zarobljen mentalitetom pustinje – kukanjem, prigovaranjem, izgovorima, izbjegavanjem odgovornosti, lijenošću, površnim življenjem, odbijanjem potpunog predanja drugome… Umjesto da napredujem, da se probijam, vrtim se neprestano oko jednih te istih planina – ponavljam greške, a ne mijenjam način na koji ih nastojim nadići – jer idem istim putem!

Na otoku sam ostavila takav mentalitet i svoju planinu. Ne planiram 40 godina pješačiti radi nečega što se prevali u 11 dana, i to samo zato jer sam pretvrdoglava da se prestanem vrtjeti u krug.

Ostavljam nepovjerenje, nosim povjerenje

Previše sam puta doživjela da sam pokrala samu sebe za radost i iskustvo jer nisam imala povjerenje u Božji put. Ali sam jednako toliko puta doživjela i onaj osjećaj spoznaje da sam unatoč svim strahovima i suzama imala povjerenje i da mi se, zbog toga, čaša prelijevala…

I ovaj se put umalo dogodilo da sam ostala u mrtvoj točki čekajući da sve znam i mogu prije nego krenem… Jer kampiranje na Golom otoku nije hotel (ali ima dodatak milijun zvjezdica!)…

I onda ne znajući i ne mogavši – uspijem. I shvatim da taj Bog stvarno ima neki plan za mene i da to nije samo fraza kojom se ljudi koriste u nemoći. Da to nije klišej, već misterij!

Gospodin će te voditi bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepiti kosti tvoje i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši. (Iz 58,11) Kaže se da gdje Gospodin vodi, ondje i proviđa. Ja vjerujem u to. Pa ako i fulam, ako i puknem u taj zid, to je sve život i tesanje, uska vrata koja s mene skidaju „masnoće“ svijeta – ono što me udaljuje od onog tko jesam.

Zato je „nota bene“ koju nosim s otoka:

Reci svom srcu da Gospod zna što će s njim – i slušaj to srce.

Ne želim dozvoliti da mi posuda kojom grabim život vječito ostaje poluprazna.

Ostavljam lažno, a nosim istinito

Svaku večer sjedila sam uz obalu i gledala ono što se u gradu ne može – more zvijezda. Gledaš u svemir izvan sebe i osjećaš svemir u sebi te se istovremeno samom sebi činiš i malen i velik. I što se dogodi kad toj tišini u noći postaviš pitanje? … Dobiješ odgovor. Možda ne neki kojemu si se nadao i koji bi ti pružio površni mir, ali dobiješ odgovor. I Bog ti u tom trenu vjeruje da možeš prihvatiti dar jasnoće.

Bez obzira koliko se činilo da su neki naši odnosi komplicirani, zapravo je vrlo jednostavno – ili jesi ili nisi. Ili voliš ili ne. Ili se boriš ili ne. Ili živiš ili ne. A tako je i obrnuto – ili te vole ili ne. Ili se bore za tebe ili ne. I kad se ta istina prihvati i doživi, postane jasno da je život prekratak da se stvari rade i prihvaćaju napola, da se ljudi vole napola i da se živi napola.

Sve je kratko što nije vječno, sve je malo što nije sve.

To je citat svetog Franje Asiškog, a ne moj. 🙂

Želim vjerovati i vjerujem da sam na otoku ostavila nedorečenu sebe, a da sam ponijela život u punini. I on se nekad može učiniti nedorečenim, nesavršenim i zbunjujućim – ali odričući se mentaliteta pustinje barem znam da sam 100% prisutna. Da nisam trska koju vjetar ljulja sad vamo, sad tamo…

I nastavljam korak po korak…

Kristina

 

[1] Duhovne vježbe koje je u 16. stoljeću osmislio utemeljitelj Družbe Isusove sv. Ignacije Lojolski. Temelje se na kontemplaciji. Isusovci ih nude u različitim oblicima, a oblik koji se odvija na Golom otoku svakog ljeta u nekoliko termina sedmodnevne su duhovne vježbe u šutnji, u organizaciji udruge Magis.

Featured image by: Marta Gluhak via: Magis FB

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *