U dan kad sam zaboravila mobitel nije se dogodilo baš ništa važno. Nitko nije umro, nitko me nije hitno trebao i popila sam coffee to go na miru bez iracionalne potrebe da ju podijelim s instagram prijateljima uz #lovelymorning. ?
U dan kad sam zaboravila mobitel nije se dogodilo baš ništa važno, ali primjećivala sam sve ljude koji ga nisu zaboravili. Hodali su okolo spuštenih glava, neki su čak razgovarali na mobitel u vožnji, u čekaonici kod liječnika deset od petnaest ljudi gledalo je u njega, a sa mnom bi nas bilo jedanaest. Prije sam mislila da zvukovni znak za zeleno svjetlo na pješačkom prijelazu postoji radi osoba s teškoćom vida, no prelazeći prijelaz i izbjegavajući ljude koji su gledali u ekran, sinulo mi je da nije možda samo zbog onih s teškoćom vida – već i s teškoćom gledanja.
A onda sam se zapitala… Jesam li i ja od onih koji imaju tu teškoću – da pored zdravih očiju ne vide? Jer ne gledaju. I onda sam stala gledati, promatrati… Nastojala sam u sebi pronaći sposobnost čuđenja stvarima koje sam već toliko puta vidjela.
Čudo je kakav je svemir naša nutrina kad se ne ometamo scrollanjem, lajkanjem i ispraznim ćaskanjima.
Zaista više nije čak niti teorija zavjere ideja da neki veći „aparat“ profitira od toga da se svakim danom sve više udaljujemo sami od sebe. Na taj način više ne znamo tko smo, a tako ni što želimo. Ako ne znamo što želimo, onda će nam industrija koja od toga zarađuje dati gotova rješenja. To je ovovremenski kapitalistički začarani krug.
Besmislene aktivnosti na mobitelu vrlo su banalna strategija. Mi koji nismo odrasli u simbiozi s naprednom tehnologijom možda ne osjećamo u potpunosti opasnosti iste, premda smo itekako pod utjecajem. Oni koji su u stvarnoj opasnosti djeca su koja umjesto blata, igračaka i prisutnih roditelja dobivaju smartphone, tablet, računalo, ne kao nešto što će svrhovito upotrebljavati, već kao nešto što će ih odgajati i oblikovati prije nego im je netko pomogao da razviju sposobnost kritičkog mišljenja.
Zaustavit ću se prije nego odem u nekonstruktivnu dubinu.
U dan kad sam zaboravila mobitel nije se dogodilo baš ništa važno. Ali sam bila prisutna u trenutku. Gledala sam, slušala i čudila se. Ničemu posebno, samo eto… Životu. U šetnji sa samom sobom uspjela sam detektirati jedno područje života koje želim poboljšati, a imala sam i vremena osmisliti prvih nekoliko koraka za to. Razgovarala sam i s nekom bakicom u busu koja se nikad nije vozila mojom linijom pa je bila zbunjena. Rekla sam joj da je usred pustolovine, na što se od srca nasmijala kao da joj se ideja svidjela.
No, čak i da je izostao svaki element zabave, iznenađenja ili učinkovitosti, bilo bi uredu da sam jednostavno dozvolila tišini u sebi da bude tišina.
Probaj se i ti odvažiti na taj izazov – vjerujem da se u okolnostima današnjice on zaista ima čast smatrati pustolovinom. Odaberi jedan dan u tjednu kad sa sobom, po odlasku iz kuće, nećeš ponijeti mobitel. I promatraj što se događa u tebi i oko tebe. Vidjet ćeš da nije ni upola dosadno koliko su te uvjerili da će biti…
Kristina