Zahtjevi trenutnih poznatih i nepoznatih vanjskih mehanizama – koje mi nazivamo „današnjim vremenom“ – često nam se otkrivaju u raznim prisilama i iluzijama nedostatka izbora. Jer čovjek mora pronaći svoje mjesto u mehanizmu, mora se negdje uglaviti ako ne želi da ga isti ispuca u zrakoprazni prostor nesamoostvarenja.
U protekloj minuti u svijetu je uzletjelo 58 zrakoplova, 116 ljudi se vjenčalo, 255 beba se rodilo, tvoje je tijelo stvorilo 858 282 240 000 000 000 novih crvenih krvnih stanica… I kad se čovjek upusti u razmišljanje o tomu kamo njegov život ide, uhvati ga tjeskoba, strah da trati vrijeme, nemoć da drukčije ni ne može jer je toliko toga što treba napraviti – kako bi vrijedio, kako bi noćima spavao čvrstim snom, mirne savjesti. I često se trebaju dogoditi velike i teške stvari kako bi se čovjeku posložile kockice i kako bi shvatio da svakodnevne brige i obveze nisu ono što ga određuje, da tereti koje društvo na njega stavlja i za što ga proziva imaju snagu gigantskog balona koji se prijeteći nadvija nad naše biće i straši ga, ali se rasprši od jednog uboda igle – svijesti da smo slobodni. Da je izbor u nama i na nama.
No, s obzirom da „mehanizam“ pozna vlastitu Ahilovu petu, pobrinuo se da pojedinac od šume ne vidi drvo, da od količine mogućnosti više nema pojma što želi. I to sve da ne bi postao svjestan svoje slobode te da se ne bi njome počeo koristiti.
Danas se čini nevjerojatno teškim izabrati među tolikim mogućnostima. Teško je izabrati kakvu kavu popiti, a kamoli donijeti neke životno važnije izbore…
Zato je korisno preispitati se.
Tko sam ja? Što je ono autentično u meni što nitko drugi nema?
Što me čini sretnim i činim li uopće to što me ispunjava? Ili iz nepoznatih razloga činim ono što me ostavlja praznim i tjeskobnim?
Činim li ono što je lakše zato jer je lakše i jer nisam naučio kako se to suprotstavlja samom sebi i vlastitim neučinkovitim hirovima (koji proizlaze iz lijenosti) – prejedanje, izležavanje, gledanje serija dok mi oči ne ispadnu…?
Lijeni smo suočiti se sami sa sobom. Može se dogoditi i da se pretrpavamo poslom, a pretrpavanje obvezama također spada u neučinkovitost i lijenost. Zašto? Zato što smo lijeni posvetiti se nečemu što nam je stvarno na srcu i što nas dubinski izaziva da budemo ono što jesmo. Umjesto toga, površno skačemo s aktivnosti na aktivnost, pri čemu svima dajemo do znanja koliko smo „zauzeti“ i da jednostavno „nemamo vremena“…
I tako prolazi dan za danom. C. S. Lewis bi rekao da je zanimljivo kako tvrdimo da je sve isto u našim danima, a kad se nakon nekog vremena osvrnemo uočimo da se mnogo toga promijenilo. To bi nas trebalo upozoriti da se često događa da u dinamičnosti života nismo budni, nismo svjesni vlastitih unutarnjih pokreta – jer čak i ako vanjska stvarnost ostaje monotona, naša nutrina ne ostaje. Mi smo ti koji se svakodnevno mijenjamo i ako sami sebe ne pratimo, ne osluškujemo, događa se to da naše tijelo ide nekoliko koraka ispred nas samih tako da nam je teško biti u sadašnjem trenutku.
Potrebno je malo zastati da nas duša stigne.
Nije lako, ponekad je i bolno skinuti zavoj i izložiti ranu čistom zraku. Može biti i zbunjujuće suočiti se s lošim navikama za koje mislimo da ispunjavaju neke rupe u nama čije se praznine bojimo. Možda zato malo brže hodamo i malo glasnije pričamo. Kad već sami sebe ne čujemo – da nas barem drugi vide i čuju.
Razmisli o tomu kako nastaje vino? Dragocjena tekućina dobiva se od grožđa, no na koji način? … Tako da ga se zgnječi.
Hoće li kanali tvoga života biti ispunjeni vinom ovisi o tomu hoćeš li dozvoliti da budeš „zgnječen“… Ne bilo kako, već svrhovito zgnječen unutarnjim pozivom na ispravnu ljubav prema samome sebi… Zgnječen prihvaćanjem poziva. Zgnječen življenjem svrhe radi koje si stvoren. Zgnječen davanjem sebe sebi, drugima, svijetu. Probuši balon prisila i odluči živjeti slobodno. Odluči vidjeti drvo u šumi. Donesi izbor i odgovorno ga se drži – i kad zagusti.
Poslušaj se malo. Tvoje Ti ti sigurno ima nešto reći.
Zastani da te duša stigne.
Kristina