Wonderer

Ići u kupnju prazna želuca

Kad u svijet izlazimo prazna srca, događa se isto ono što se događa kada u kupnju idemo prazna želuca – posežemo za onim što će zadovoljiti našu nekontroliranu glad, čak i kad u razumu i u srcu znamo da to nije dobro za nas.

Svijet jako dobro komunicira s našim slabostima i prazninama. U jednom nam se trenutku učini da ne želimo ništa više od toga da pojedemo cijelu čokoladu u nekoliko zalogaja, a kad smo ju pojeli, više i nismo toliko zadovoljni odlukom. Prisjetimo se tog nekontroliranog osjećaja „pada šećera“ koji nas nagne na to da pojedemo pola tegle Nutelle, ili onog nekontroliranog osjećaja usamljenosti koji nas nagne da pošaljemo poruku nekome koga za nas baš briga, ili osjećaja samoprijezira i bijesa koji nas ponekad obuzme kad nismo zadovoljni onim što vidimo u zrcalu…

Takvi osjećaji (ako se ponavljaju) često upućuju na to da smo se u posljednje vrijeme više hranili u hladnjaku laži i manipulacija koje svijet servira, nego u hladnjaku vlastita dostojanstva.

Što to znači?

Možda skrolamo društvenim mrežama i zavidno si mrmljamo u bradu zbog nečijeg promaknuća, dobivanja posla, zbog putovanja, „selfija“ na kojem je ispao/la dobro, a mi jako dobro znamo da uživo tako „ne izgleda“, slatkog djeteta, vjenčanja… Možda smo robovi prokrastinacije (tratimo vrijeme radeći sve samo ne ono što bismo trebali i što duboko u sebi želimo raditi, ali što zahtijeva trud), i tako otvaramo vrata lijenosti koja vodi u druge vrste lažnih utjeha – u ogovaranje, samosažaljevanje, neumjerenost u hrani i piću, neuredne seksualne odnose… Možda ne možeš biti sam/a i stalno tražiš tog nekog. Pa nek’ je kriva osoba, ali neka nisi sam/a! Neka postoji taj netko tko će ti poslati poruku za laku noć i s kime ćeš se moći prošetati… Možda si stalno na dijetama iz pogrješnih razloga i nikada nisi zadovoljan rezultatima…

Princip komunikacije svijeta s nama jednostavan je:

Ako nisi svjestan svoje vrijednosti i ne znaš tko si – svijet će ti reći tko si i hladnokrvno će ti odrediti vrijednost. A ti ćeš mu povjerovati.

Znamo da je teško oduprijeti se čokoladi u trgovini, dok nam se želudac previja od gladi. Jednako je tako teško oduprijeti se „ušećerenim prilikama“, kad nam je duša gladna. Ušećerene prilike su one koje nam ispunjavaju čežnje – nakratko i nabrzinu, ali nas onda ostavljaju s još većim osjećajem praznine i umora, a vrlo često dolaze u paketu s ozbiljnim posljedicama.

Kako onda nahraniti tu našu dušu?

Ne možemo ju nahraniti ako ne znamo za čime nam duša čezne. Naše „male“ želje upućuju na „velike“ želje koje se nalaze iza njih. Primjerice, velika je želja htjeti voljeti i biti voljen, no ne „pod svaku cijenu“, a ipak je to ono što sve češće viđamo u ljudskim odnosima. Događa se da ako na ostvarenje neke čežnje trebamo čekati – onda vrlo lako posegnemo za bilo čime što se u danom trenutku nudi, a svijet ima toliko surogata koji samo čekaju da za njima posegnemo. Nadalje, velika je želja htjeti biti prihvaćen, ali ne možemo biti na uredan način prihvaćeni od drugih, ako sami sebe ne prihvaćamo, ako se ne sviđamo samima sebi. Ovdje isplivavaju različite male želje za koje smatramo da će nam pomoći da nas prihvate – želja da budemo popularni (osobito među suprotnim spolom), želja za nizanjem uspjeha koji će nas istaknuti među drugima…

Za početak je potrebno naučiti prepoznavati velike želje i težiti za njihovim istinskim, a ne površnim ispunjenjem. Što je ono što tvoja duša prepoznaje kao dobru hranu? Kakve razgovore vodiš? Koje te aktivnosti ispunjavaju? S kakvim se ljudima družiš? Kako ti utječeš na druge ljude? Čime ispunjavaš dane? Što želiš? Što te usrećuje? Što ti slama srce?

Nerazumno je od drugih očekivati da nas poznaju ako sami sebe ne poznamo. Naivno je tražiti od drugih da nam žele dobro, ako sami ne prepoznajemo što je to „dobro“ za nas i ako si sami ne želimo dobro. Kukavno je očekivati da nas drugi prihvate, ako sami sebe ne prihvaćamo i da nas drugi vole, a sami sebe ne volimo…

Ako nam je srce ispunjeno sviješću da je dobro što postojimo i da možemo postići izvrsnost, tada će svijet uzalud bacati svoje mamce.

A mi ćemo ići za onim trajnim i održivim. Nećemo se povoditi za svojim hirovitim emocijama, već ćemo u slobodi i jakosti znati reći “da” ili “ne”. Tako, hodeći svijetom nećemo imati potrebu posezati za prolaznim zadovoljstvima koja su poput rafinirana šećera (ostavljaju loše posljedice), jer ćemo biti puna srca i nećemo gladovati. Pa kad nam duh svijeta šapne da nismo dovoljno dobri, lijepi, sposobni, bogati, uspješni i kad nas potakne da se krenemo uspoređivati s nekim, mnogo ćemo ga brže prepoznati i podsjetiti se tko smo i što je ono za čime zaista čeznemo.

Ne odgovarajmo na provokacije i optužbe, koje često dolaze iz naše nutrine, ne dozvolimo da naše praznine traže utjehu u prolaznim stvarima koje nas zabave na nekoliko trenutaka, a onda nas ostave još praznijima. Steknimo naviku da svakodnevno dolazimo na izvor prave hrane. Do njega je put strmiji i teži – teže je odvojiti vrijeme za pripremu zdravog obroka, nego otvoriti vrećicu čipsa, kao što je teže sjesti „na kavu“ sam sa sobom, nego pred neku televizijsku seriju. No, što je plodnije? Što pruža stvarnu okrjepu? Dugoročniju sreću?

Razmisli o onome za čime ti biće čezne… I ne prihvaćaj ništa manje.

Kristina

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *