Wonderer

Miriše na novi početak

Premda je početak kalendarske godine u siječnju, zbog školske i akademske godine navikli smo da nam godina „počinje“ u rujnu… Sve završava ljetom, a počinje jeseni. Možemo čak reći da nova godina zapravo počinje – danas, na prvi jesenji dan…

Dani postaju hladniji i tmurniji te nam se odjednom nešto i radi jer nas vrućina ne čini tromima niti nas može otjerati u hlad s hladnim sokom. Zasluženi su odmori završili – i svako bi daljnje plandovanje bilo jednostavno – lijenost.

U jesen se grožđe gniječi i postaje vino, da upotrijebim sliku iz jednog od već objavljenih tekstova… Hoće li našim životnim kanalima poteći vino ovisi o tomu hoćemo li dozvoliti da budemo zgnječeni – svrhovitošću vlastita života.

A nešto će nas kad tad zgniječiti – ili vrijeme koje nismo mudro iskoristili ili životni izbori koje smo nepromišljeno donijeli, ili ono „učinit ću to jednom“, a to „jednom“ jednom će se pojaviti kao kradljivac u noći – i bit će kasno.

Stoga, životvornijim se čini biti zgnječen nekom svrhom, koja će nas učiniti više onime što jesmo.

Što onda planirati? Kako planirati ono što treba planirati i kako planirati ako nemamo što planirati? Kako planirati, a da se ne ograničimo na život „po špagi“? I što je najvažnije – kako planirati svrhom „ovito“ (svrhovito)?

U ovome nam može pripomoći mudrost jednoga vojnika, sveca – svetoga Ignacija Lojolskoga. Ignacije je bio baskijski plemić i vrhunski vojnik, no nije razmišljao o svrsi života sve dok ga topovska kugla nije pogodila u nogu pa je bio prisiljen mirovati. Za to vrijeme se dogodilo da je Ignacije počeo uviđati razliku između želja, misli i čežnja koje ga ostavljaju praznim i umornim te želja, misli i čežnja koje ga ispunjavaju.

Vjerujem da je to prvi način na koji možemo eliminirati ono što u našem životu jednostavno ne funkcionira. Što te ispunjava? Što potvrđuje tvoju vrijednost i dostojanstvo, a nakon kakvih se iskustava i susreta osjećaš prazno, izigrano i razočarano?

Jesi li pronašao svoju svrhu?

Obožavam pitati djecu (i sebe s vremena na vrijeme): što želiš biti kad „narasteš“? Ne samo koji bi posao radili, premda je i to važno, već i s kakvim ljudima žele biti okruženi, što rade u slobodno vrijeme, čemu daju svoj život, koje talente prepoznaju u sebi, žele li ih usavršavati…

Pomalo mi je neobično doživjeti čak i od starijih učenika da ne znaju što ih dotiče, koje uspomene ne žele zaboraviti… Život se tako pretvara u jednu žalosnu, jadnu, tešku dosadu. Sumnjam da je s nama odraslima mnogo drukčija situacija…

Ako ne prepoznajemo i ne živimo svoje talente, naravno da će nam biti dosadno. Ako ne učimo o onome što nas zanima, naravno da će nam se činiti teškim i da se nikada nećemo do kraja posvetiti. Ako ne stisnemo zube kad zagusti, odustat ćemo na prvoj prepreci – a gusjenica ne postaje leptirom ako se ne pomuči niti sjeme proklija ako prije toga ne pukne…

Citat Georga Bernarda Shawa to savršeno potvrđuje: Pravu ćete životnu radost imati ako se stavite u službu svrhe koja vam se čini veličanstvenom, budete li prirodna sila na djelu, a ne grozničavi, sebični, boležljivi i tugaljivi bezveznjak koji se žali kako se svijet ne želi posvetiti tomu da njega usreći.

Ili smo se spremni pomučiti za svoju sreću ili nismo – jednostavno.

Sve kreće od pitanja: Što želiš?

Dozvoli da te tvoj unutarnji poziv zgnječi – jer jedino ako živimo i umiremo za ono što prepoznajemo kao svrhu svog života možemo očekivati održivu sreću.

Upotrebljavaj stvari toliko koliko te približavaju svrsi radi koje si stvoren.

Znamo kako je lako izgubiti tri sata dnevno na internetu. Kako je lako sat vremena zasjesti pred televizijske serije. Kako je lako biti nestrpljiv i neljubazan s ljudima, kako je lako trgovati uslugama (kako ti meni, tako ja tebi)… Ako je to često, postavlja se pitanje: isplati li se? Jesmo li na kraju dana/tjedna sretniji, ispunjeniji, živimo li osmišljenijim životom ili smo zapravo toliko nemarni prema samima sebi i drugima da živimo po „zakonu nagona“. Čekamo da nam se nešto radi kako bismo odradili zadatak, ako smo se naljutili, odmah ćemo planuti, psovati i vratiti milo za drago, ako nam se ponudi posao koji ne želimo, ali je plaća veća nego što ju trenutno imamo, prihvatit ćemo ga bez razmišljanja… Nekako dođe vrijeme kad se čovjek zapita: Pa zašto ja imam taj mozak?

Jesmo li uopće svjesni vlastitih prioriteta? – jer ti nam prioriteti organiziraju vrijeme htjeli mi to ili ne! Način na koji živimo jasno nam može progovoriti o prioritetima koji se skrivaju iza naših postupaka.

Upotrebljavati stvari toliko koliko nas približavaju svrsi za koju smo stvoreni znači koristiti taj mozak i to srce koje nam je dano – i u slobodi, koliko je moguće, procijeniti treba li i u kojoj mjeri upotrijebiti nešto u danoj situaciji. Zato je važno biti svjestan prioriteta i uskladiti ono što želimo da su nam prioriteti s onim što zaista živimo

Jednako tako, potrebna je i snaga da NE upotrijebimo stvari koje će nas u danom trenutku skrenuti s puta. Što nam krade vrijeme? Što nam umanjuje energiju? Što nas unesrećuje, deprimira i dekoncentrira?

Toliko je dana koje provedemo posve okupirani tim stvarima, mislima i osjećajima – a na kraju ostajemo prazni.

Ipak, jesen miriše na novi početak. Utišaj mobitel, prošetaj, pogledaj oko sebe, osvrni se na svoju prošlost, prihvati ju i ostavi ju tamo. I usredotoči se na – sada. To je jedino što imaš.

Rim nije izgrađen u jednom danu. Dovoljno je krenuti korak po korak, dan po dan, ciglu po ciglu, svjetlo po svjetlo i ne odustajati kad je teško. Mislim da je to recept za svaki uspjeh – znati što želiš, željeti to iz čistih razloga i ustrajati.

Zato planiraj, ali svrhovito! I uvijek ostavi dovoljno prostora da te nešto iznenadi.

Kristina

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *