Jedna od rečenica zbog koje mi se diže kosa na glavi je: „Možeš ostvariti sve što poželiš!“ Od te mi je gora samo: „Ti to zaslužuješ!“ (???… big time!) Jasno mi je da se želi potaknuti na nadvladavanje prividnih ograničenja, ali to ne znači da nije plitko nekome reći da može (samo tako) ostvariti sve što poželi… Zašto? Jer naše želje i „poželje“ (od „poželjeti“) nemaju uvijek stvarnu svrhu ni temelj.
Ja sam, naprimjer, kao dijete htjela biti trener dupina i to nakon što sam odgledala „Flippera“. Htjela sam biti i vatrogasac – to sam čak spomenula jednom razredu – i zaboravila, a oni nisu pa su mi u razgovoru o mom budućem radnom mjestu rekli da uvijek mogu ostvariti svoj san i zaposliti se u vatrogasnoj postaji („Onda kad bude požar u školi, vi ćete doći sa „šmrkom“ i sve nas spasiti.“ ?). Naravno da sam htjela biti i pilot (ratni!!), a stvarna je situacija da se jedva natjeram sjesti u auto… Te želje i poželje imale su svrhu da razvijaju moju maštu, usmjeravaju me prema aktivnostima koje mi se sviđaju, doprinose osmišljavanju mog slobodnog vremena – ali definitivno nisu nešto što bih ja htjela ili mogla ostvariti. I dalje bih voljela da imam takav unutarnji sklop da budem pilot – letenje je nešto predobro – za što sam još imala hrabrosti u srednjoj školi, no sad to više nije nešto u čemu pronalazim svrhu. Voljela bih da pronalazim, ali ne pronalazim – i imam dovoljno soli u glavi da to prihvatim i zadovoljim se akcijskim filmovima.
Ovaj svijet, ovaj život je moja školjka i ja s njom moram surađivati kako bih se „profilirala“ u ono što jesam, a ne u ono što neke moje maštarije ili nekakvi zahtjevi i očekivanja preda me stavljaju.
Ako želiš biti biser, moraš se dati oblikovati. Nećeš nešto dobiti zato što „zaslužuješ“…
Znanstvenici pretpostavljaju da su za nastanak bisera odgovorne ozljede u tkivu plašta školjke. Kalcijev karbonat, materijal od kojeg se sastoje ljušture, taloži se sloj po sloj i tako nastaje biser.
Dakle, može se reći da je biser rezultat školjkinih rana. A rane ne mogu nastati bez borbe – što znači da ni biser ne nastaje bez borbe. Ti ne nastaješ bez borbe!
Ne trebaš ostvariti sve što ti padne na pamet – tako na kraju ništa ni nećeš ostvariti jer ćeš se raspršiti na sve strane kako vjetar zapuše. Neće te ni ostvarenje svake i najmanje željice usrećiti. Djeca kojima je svaka želja ispunjena u stvarnom svijetu naiđu na gadne probleme, a i svijet njih doživljava kao problem jer dolaze kao samoprozvani vladari svemira kojima sve i svi trebaju ići niz dlaku.
Nitko tko je zrela osobnost nije mogao takav postati živeći glatko i neometano. Nitko tko je vođa od povjerenja nije postao takvim ne čineći greške. Nitko tko je ostvario svoj istinski životni poziv nije to učinio bez muke, znoja i žrtve. Nijedna čvrsta veza i nijedan čvrsti brak nisu postigli čvrstoću tako što su partneri odustajali jedno od drugoga.
Biser je lijep – ali dok je postajao „lijepim“ nisu mu cvjetale ruže niti je dobivao sve „servirano“.
Morao je čekati, morao je sazrijevati, ustrajati. Biseru nitko ne kaže: “Možeš ostvariti sve što poželiš! Zaslužuješ to!”, već je on taj koji govori: „Ja postajem ono što već jesam! Ali mi treba vremena i svega ostalog što uz vrijeme treba… Ne očekujem da ću sve što poželim dobiti na pladnju jer to samo svojim postojanjem zaslužujem.“… Biser ne može pobjeći od onoga što jest, jer kamo da pobjegne iz školjke?
Vjerujem da je čovjek u istom položaju.
U svijetu je. Ne može pobjeći. Ne postiže ono što „poželi“ i što „zasluži“, nego postaje ono što već jest u njemu! Zato je čovjek ono što se u pedagogiji djetinjstva zove „being“ i „becoming“, on „jest“ i „postaje“ – to je živa dinamika, a ne jefitini motivacijski govor.
Biseru ne koristi što je „lako“ i „jeftino“, on profitira od borbe.
Čovjeku ne koristi što je „lako“ i „jeftino“, on profitira od borbe.
Borbe i ljubavi ❤ – jer biser je ipak samo „stvar“.
Kristina