Wonderer

Zašto sam spontana jer sam izglačala rublje

Nikad nije bilo teže biti spontan. Ne samo zato jer smo dio aparata koji profitira od naših neprospavanih noći i manjka socijalnog života, nego i zato jer je došlo do iskrivljavanja pojma spontanosti. Ako pokušamo riješiti neki kviz spontanosti, vjerojatno će rezultat biti da nismo nimalo slobodnog duha jer smo odlučni u namjeri da provedemo svoje odluke (ne premišljajući se svako malo) ili se u subotu navečer radije odlučujemo za knjigu nego za noćni provod, a imamo i naviku promisliti prije nego nešto kažemo, umjesto da se povodimo za onom „što na umu, to na drumu“…

Kao da su odlučnost, promišljenost i mirnije aktivnosti okorjeli neprijatelji spontanosti!

Za svrhovito planiranje važno je biti spontan – no ne na način kako to obično shvaćamo!

Obožavam spontanost – vodeći računa o tomu da je pomno isplanirana. To je bio šaljivi moto kojim sam se opravdavala kad bi me ljudi optužili da su mi samo termin u planeru. Nisam nikad razmišljala što znači pomno isplanirana spontanost. Jasno, čini se da nema smisla! Na prvu zvuči kao oksimoron (u jezičnom smislu i jest), no ukoliko promislimo o značenju spontanosti, uvidjet ćemo da se spontanost ne može odijeliti od onoga tko mi u svojoj biti (nutrini, odakle spontanost dolazi) jesmo.

Hrvatska enciklopedija spontanost definira kao djelovanje nastalo iz vlastitih, samosvojnih uzroka i pobuda. Za razliku od receptivnosti, spontanost je nehotična, neusiljena, unaprijed nepripremljena, samonikla djelatnost.

Sve to zvuči jasno kad pojam spontanosti odvojimo od pojma planiranja, no kad kažem isplanirana spontanost ne ciljam na to da planiramo u čemu ćemo biti spontani, već da planiramo biti spontani kada do takvoga izazova dođe – pa bilo to odustati od plana ili ustrajati u njemu. Na primjer, probudila sam se s nakanom da cijelo jutro glačam rublje. Znala sam da to trebam, ali sam odgađala i baš sam to jutro osjetila u isto vrijeme i želju i volju, no prijateljica je odlučila svratiti na kavu. Nastojim biti razlučujuća osoba i vidjeti što se u meni događa zbog novonastale (jednostavne) situacije. Mogu li odgoditi glačanje gomile rublja? Je li ta kava s prijateljicom još jedna u nizu aktivnosti koja će me (ponovo) omesti u izvršavanju dužnosti ili je ta kava stvarno potreba (moja i/ili prijateljičina) koja će mi oplemeniti jutro, a ne ga potratiti (jer ona i/ili ja dano jutro nemamo pametnijeg posla)?

Ako procijenim da ta predložena kava nema svrhu i da moja nutrina stvarno želi izglačati rublje i napokon tu obvezu skinuti s leđa i konačno odlučim ipak tako učiniti – tada sam ja spontana osoba.

Kako je to moguće?!

Jasno da je spontanost unaprijed nepripremljena, ali kao takva ipak se ne odvaja od receptivnosti (vanjske stvarnosti), niti joj je suprotna, već djeluje istovremeno s njom. Jednostavnije rečeno, najprije moramo biti sposobni za primanje stvarnosti, osjetljivi na dojmove (receptivni) kako bismo mogli biti spontani. Na sličan način funkcionira i mašta. Kako ćemo maštati ako smo potpuno odijeljeni od stvarnosti? Mašta koja je posve odijeljena od osjećaja za realno medicinski gledano smatra se poremećajem, tako i spontanost koja je odijeljena od receptivnosti upućuje na postojanje dubinskog nemira u čovjeku koji ne može biti na miru i ima manjak samokontrole te ne može odgađati vlastite potrebe – a to također više nije spontanost, već poremećaj.

U tinejdžerskim danima voljela sam pjesmu „Igračka vjetrova“ Tina Ujevića, jer sam ju smatrala sličicom slobode. Ne dirajući u poetiku pjesnika, moram reći da sam u temelju promijenila mišljenje… Mislim, i sam naslov već sugerira nepostojanje slobode, no vjerojatno me zavarao stih „za let si dušo stvorena“… U to još uvijek vjerujem kao u izraz slobode, no slika cvijeta bez korijena povlači i pitanje: Ne vene li cvijet bez korijena?

Mislim da je u današnjem svijetu problematično upravo to što se stavljamo u položaj „bivanja bez korijena“, dozvoljavamo da se vjetrovi poigravaju s nama.

Na kraju dana umotamo prazninu koju osjećamo u ukrasni papir pjesničke riječi i povjerujemo da smo stvarno slobodni – da smo spontani.

Spontanost bi trebala donositi život, a ne oduzimati ga. Trebala bi dolaziti iz nas samih (iz korijena naše duše!), a ne izvana, poput vjetra koji nas želi uvjeriti da biti spontan znači biti nepovezan sa samim sobom. Biti spontan znači upravo suprotno! Biti spontan znači osluškivati samoga sebe iz dana u dan i djelovati prema onomu što je u nama autentično – što nas čini više onim što jesmo (makar to bilo i glačanje rublja). Zato osoba koja je u subotu odlučila čitati knjigu nije manje spontana od osobe koja je otišla kampirati – dokle god obje te osobe čine ono što ih u danom trenutku čini više onima što jesu.

To ne znači da je spontanost uvijek ugodna!

Vratimo li se na definiciju spontanosti u to ćemo se i uvjeriti. Spontanost je djelovanje nastalo iz vlastitih razloga i to u odnosu na stvarnu situaciju u kojoj se nalazimo. Biti spontan ne znači ignorirati stvarnost! Kad dođe poticaj izvana (npr. poziv na pivo noć prije ispita) u sebi osjetimo dvije struje od kojih će nam jedna dati veći mir nego druga. Ukoliko dobro razlučimo između tih dviju želja i djelujemo prema toj za koju se odlučimo – možemo reći da smo spontani. Jer ćemo osjetiti da nam naša odluka daje život – premda ju u danom trenutku ne doživljavali ugodnom.

Upravo je zato važno stalno biti u stavu razlučivanja (o njemu nešto više u budućim tekstovima).

Naposljetku, zapitaj se: Jesi li u kontaktu sa samim sobom?  Što je ono “samoniklo” u tebi? Daje li ti tvoja spontanost život ili ti ga oduzima? Tko si na kraju dana, nakon što se spontano okreneš od svega što te trebalo izgraditi i učiniti te više „tobom“?

Spontano,

Kristina

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *