Wonderer

Da sam jedan dan tko želim biti

Sjećam se jedne od prvih rečenica knjige „Sofijin izbor“. Nikad ju nisam pročitala. Možda, čak, nisam ni otišla dalje od prve stranice, no rečenica mi se svejedno urezala u podsvijest. Ne sjećam je se točno, znam samo da je smisao bio – svejedno je posjeduješ li talent, ako se ne izboriš za vještine kojima ćeš tim talentom vladati. Mnogi su pisci bili talentirani, u isto vrijeme odbijajući ulogu lončara kojemu je oblikovati sirovu glinu u rukama.

Zašto sam zapamtila tu rečenicu, nakon koje sam zatvorila knjigu i više ju nikad, vjerojatno, bila otvorila?

Zato što je tako jednoznačno raskrinkavala vrijeme koje sam tratila, pronicala u zakopane ideje kojima sam se ponosila i osjećala posebno, a koje su na kraju dana ostajale samo to – sirova glina s kojom nisam ništa učinila.

Ako bih otišla korak dalje u promišljanju. Je li čovjek sam stvorio glinu? Je li on nečime zaslužio ili zamislio sirovinu? Je li sam stvorio sirovinu vlastita talenta? Zasigurno nije. Može li isti čovjek na kraju dana sjesti pokraj grumena gline i osjećati da je dio kreativnoga dinamizma u sebi, a ne tek lijeni promatrač koji egoistično tvrdi: Glina preda mnom moja je zasluga? 

Dakako, glina posjeduje ljepotu svoje naravi i čovjek joj se može diviti – ako je spreman priznati da glina nije njegova jednako kao što ni on nije njezin. Čovjek koji uživa kušajući svoj talent osjećajno i razumski, ali ne i djelatno, na jednak način ne posjeduje svoj talent.

Kad samoj sebi kažem: Želim biti pisac., izražavam autentičnu želju koja proizlazi iz sirovine dara pisanja u meni, no ignorirajući čežnju za pisanjem otuđujem se od njega i na kraju dana ne polažem pravo na njega. Netko, naizgled, bez talenta, a koji je dan proveo igrajući se riječima i rečenicama zasigurno je na boljem putu da postane lončar riječi. Glorificiranje talenta nema smisla. Na kraju dana važno je jesam li od gline oblikovala čašu kojom ću grabiti i utažiti žeđ. Mogu filozofirati i reći da se divim glini takvoj kakva je, grbava, nepravilna i prirodna. No diveći se takvoj ljepoti – i dalje ću biti žedna. Boli glinu briga divi li joj se tko. Da ima dar razuma vjerojatno bi i prezrela jadnika koji joj se divi te njezinom ljepotom opravdava nedostatak vlastite vizije i smisla.

Tko želim biti? I zašto to nisam?

Tko želim biti? I zašto to nisam (ako nisam)? Kada nas upitaju s kime bismo se zamijenili za živote na jedan dan, godinu dana, kakvim nam osobama misli odlete?

Prema osobama koje nemaju veze s onim što stvarno jesmo? Zamijenila bih se s Meghan Markle, Woodyjem Allenom ili Jennifer Lawrence, a možda i s Rondom Rousey… (Zašto ne? I ona je počela spajati borilačke vještine s glumačkim svijetom.)

Jedno je htjeti prestiž nekog poziva, a drugo je živjeti poziv u punini, drugo je znojiti ga i krvariti. Ono što nas u našoj svakodnevici zbunjuje je sukob onoga što mislimo da želimo i onoga što stvarno želimo – a što je pomireno i sa stvarnom situacijom u kojoj se nalazimo.

Nema smisla odgađati posvećivanje onome što nam je sada dano i sada nas zove. Želim plesti odjeću, ali ne znam plesti. Neću znati plesti ni za mjesec dana ako danas ne počnem učiti, no ako počnem, za mjesec ću dana postići napredak – koji će mi opet biti temelj za daljnji napredak. Ako danas počnem s trčanjem i vježbanjem i prestanem se trpati čokoladom, za tjedan ću dana biti u mnogo boljem položaju nego što sam sada, a što će tek biti za mjesec dana? Ljudi često zanemare i učenje u vremenima traženja posla, profesionalno će se usavršavati i raditi na sebi tek kad dobiju stalni posao. Zanemare i rad na svojoj osobnosti, navikama – radit će na tome kad budu u vezi, a u vezi shvate da ta osoba zapravo nije za njih – jer svi oni plodovi koje su očekivali dobiti odmah, jednostavno nisu pali u njihovo krilo.

U narodu se kaže – kamen po kamen palača, a mi bismo ili odmah palača ili ništa. E, pa onda će biti ništa. Ali onda si bar priznajmo da je to zato što očito nismo dovoljno zreli da preuzmemo odgovornost za rezultate svog života i za svoje osobno zadovoljstvo.

Izležavat ću se pokraj „gromade gline“ i sanjariti o tomu da imam izdanu knjigu ili predstavu na daskama… a za moj nedostatak rezultata uvijek će netko drugi biti odgovoran…

Tko želim biti?

I zašto to nisam?

Razmislimo kakve plodove života želimo, a onda dobro promotrimo kakvo sjeme sadimo, kako obrađujemo zemlju i čime ju i koliko često zalijevamo… Svejedno je posjedujemo li talent (sjeme), važno je ulažemo li u vještine uz pomoć kojih će talent pustiti korijen, dozrijeti i, konačno, dati plod. Možemo posjedovati sjeme rajčice, no ono nas neće nasititi u vremenima gladi.

Kristina

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *