Wonderer

Netflix ‘n’ chill generacija

Postoji nekoliko općeobrazovnih pojmova čiji se trag zadržao u mom mozgu (stvorile su se čvrste sinaptičke veze 😛 – to je prvi pojam koji posebno pamtim, a drugi je prefrontalni režanj u mozgu! Imam i poseban dar, a taj je da imam sposobnost prenošenja oduševljenja za razumijevanje razvoja tog režnja u mozgu (drugi posebni dar je očigledno digresiranje)).

Digresija: Učenike u razredu sam istrenirala da prepoznaju digresiju i prije nego je to u planu i programu. Čisto da me malo drže na oku.

Od ostalih pojmova koji su mi se posebno usjekli su: ozaljski književni krug, Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, micele, Gaussova krivulja, teorija izbora, etimološka prozirnost (…) i stresori. Izgleda da sam ovaj beskorisni uvod nalupala samo kako bih došla do pojma stresora i mogućih načina nošenja s istima.

Stresor je najjednostavnije rečeno sve ono što nam izaziva stres i što zahtijeva određeno prilagođavanje i na neki nas način ometa u svakodnevnom funkcioniranju. Nijedan čovjek (osim onih posebno flegmatičnih) ne može izbjeći stresore, jer su oni normalna pojava, posebno u današnjem užurbanom svijetu. U trenutcima kad smo suočeni s nekim stresorom imamo dvije mogućnosti: usmjeriti se na problem ili usmjeriti se na osjećaje. Jednostavni primjeri su ispit za koji treba učiti i koji nam predstavlja stres, zadatak na poslu, kava s prijateljem s kojim trebam iskomunicirati problem…

Događa nam se, češće nego što bismo si htjeli priznati, da se usmjeravamo na ublaživanje neugodnih osjećaja koje nam ti stresori stvaraju, umjesto da se usmjerimo izravno prema problemu, riješimo ga i samim time riješimo i negativne osjećaje koje taj stresor u nama izaziva.

Tu dolazi ono što se u posljednje vrijeme ustaljuje kao društevni fenomen – Netflix ‘n’ chill. Upalim si serije, filmove, izvalim se na krevet, pijem kavu, pivo ili jedem čips i nema ni mene ni mojeg problema, barem na neko vrijeme. Nije problem ponekad si priuštiti takav bijeg od stvarnosti, no problem je što sve više ljudi dozvoljava da njima ovlada takav mentalitet, gdje je suočavanje sa stvarnošću sporedna stvar. Kako ćemo? Lako ćemo. Despacito, opušteno, Netflix ‘n’ chill (u njegovu doslovnom i prenesenom značenju) – i to u situacijama gdje za to očigledno nema prostora.

Ja jedva čekam večeras. Napravit ću si čaj i upaliti Netflix, navukla sam se na jednu krajnje prozirnu Hallmarkovu seriju Chesapeak shores… Imala sam naporan tjedan i jako se radujem večerašnjem lapljenju, jer me očekuje naporan vikend. Nakon što obavim sve današnje zadatke, naravno da ću itekako imati prostora (odmor mi je svakako potreban) upaliti Netflix i potencijalno zaspati uz njega. Ono o čemu govorim nije da je loše pogledati epizodu serije prije spavanja ili se opuštati na taj način, već ističem da je važno ne dozvoliti da nam ignoriranje stvarnosti bude automatska radnja u trenutcima kad smo na bilo koji način izazvani. Ja prva znam kako je privlačno pod stresom ostaviti problem po strani i baviti se ublaživanjem frustracije i loših osjećaja, ali to nije dugoročno ni svrhovito rješenje.

Dosta sam razmišljala o pojmu pozitivne frustracije. Pa to je frustracija – tko vidi u tomu nešto pozitivno? No, onda mi je sinulo da pola od onoga što sam u životu postigla ne bih postigla da nije postojala ta napetost između onoga što trenutno jest i onoga što želim da bude (tu napetost i nazivamo frustracijom). Da ne postoje rokovi, pitanje je bismo li riješili većinu onoga u što bismo se upuštali (možemo misliti da bismo dovršavali sve do čega nam je stalo… ali to je jednostavno laž, jer se i za stvari do kojih nam je stalo često trebamo tjerati – ili nas rokovi tjeraju). Da ne osjetimo frustraciju ostajali bismo u mrtvoj točki i činjenica je da nas frustracija snažno potiče da dođemo od točke A u kojoj jesmo do željene točke B.

Ljudi odustaju jedni od drugih, ne obvezuju se već se prepuštaju površnim avanturama, djeca se prepuštaju tabletima i ulici, utjehe se pronalaze u opijatima… Ovim se svijetom sve više hoda u ozbiljnom nedostatku smisla…

Zato je mentalitet Netflix ‘n’ chill zapravo opasan. Jer on više nije povremeno izbjegavanje obveza, već postaje mentalitet neodgovaranja na vlastite unutarnje pozive čije bi nam ostvarivanje donijelo mnogo više ispunjenja nego što nam ljenčarenje donosi.

Ovo nije poziv na radoholičarstvo, već na odbacivanje apatije i ravnodušnosti prema svemu što nam je bitno. Od svih tema koje se mogu zadati učenicima za pisanje sastava, najteže su im uglavnom one gdje trebaju pisati o sebi. Bolje je zadati temu „Jesen“, nego „Ja sam ja kada…“. Može nam to biti smiješno, no što kad bismo se mi morali suočiti s tom temom? Mislim da bismo brzo rekli: „Ma, daj ti meni da o jeseni pišem…“

Daj ti meni Netflix, a sa svojim ću se životom suočavati sutra.

Sastav sam im dala da napišu za zadaću – da imaju više vremena i privatnosti. Obećala sam im da ću samo ja pročitati sastave te da neće čitati razredu. Nitko od njih nije napisao: „Ja sam ja kad gledam televiziju.“ niti „Ja sam ja kad se dopisujem s ljudima na trima aplikacijama istovremeno.“…

Zabrinjavajuće je što većinu dana radimo ono što u ovakvim sastavima nikada ne bismo naveli, a ono što navodimo kao nešto što nas istinski raduje i čini „nama“ činimo tako rijetko…

Znači, Netflix i čaj večeras. Nekako mi se više ne čila 😀 ALI ZASLUŽILA SAM!

Kristina

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *