Wonderer

Ima li ovdje itko sretan?

Jedna od anegdota iz života Diogena iz Sinope govori o tomu da je Diogen jednoga dana hodao Atenom sa svijećom u ruci. Kad su ga pitali što radi, odgovarao bi: „Tražim čovjeka.“ To je govorio jer je osuđivao stanje u kojemu se društvo nalazilo.

Ta se anegdota ne mora ograničiti na jedno vrijeme – svako vrijeme dolazi s izazovima, no čini mi se da bi se Diogenovoj rečenici, danas, mogao omaknuti i jedan epitet… Diogen našega vremena mogao bi tako, sa svijećom u ruci u pol bijela dana, reći: „Tražim sretna čovjeka.“

I prije nego smo ušli u advent, „neka tamo“ propaganda okružila nas je „feel good“ atmosferom – svjetla, pjesmuljci, pokloni, popusti, ukrasi, a onda i sva sila advenata (Jeste li znali da je donedavno Advent u Beču zarađivao više nego Hrvatska za vrijeme ljetne turističke sezone?), a na adventu jednako takav „feel good“ pristup – i okej, neka je… Ovaj sam vikend u Budimpešti osjetila pravu božićnu idilu – onaj osjećaj kad iz toploga gledaš kroz prozor na osvijetljenu ulicu, snijeg i znaš da ne moraš van na njega – i uživaš. Samo što nisam bila na toplom, bila sam vani, ali nije bilo hladno, snijeg je paduckao, kuhano vino je savršeno pasalo i sve je bilo nekako „feel good“. No, ono što se kasnije u tjednu otvorilo kao predmet razmišljanja jedna je rečenica koja je odzvonila vikendom: „Ima li ovdje itko sretan?“ Vjerojatno je došla kao posljedica kukanja, prigovaranja, žaljenja – kako ovo, zašto ono, joj opet ovo, zašto ne ono… 

(Pri tomu, ne mislim na nezadovoljstvo, zamor, tugu koji su normalna reakcija na izazove svakodnevice – negativni osjećaji kao i povjeravanja i međusobna jadanja koji iz toga slijede nešto su zdravo i normalno. 
Ovdje, ipak, govorim o uzdisanjima, preokretanju očima, kontinuiranom nezadovoljstvu, kopanju po većim i manjim stvarima koje nam u posljednje vrijeme nisu išle niz dlaku, nezahvalnosti…)

A ide Božić.

Znate, onaj dan zbog kojega se i stvara ušećereni, kobasičasti, „stojim u redu za fotkanje na top lokaciji sat vremena da objavim na instagramu“, fritulasti s čokoladom feel good osjećaj… Dan zbog kojega svijet poludi od osjećaja solidarnosti, zbog kojega i marke mobitela osmišljavaju reklame potičući na zajedništvo i proveđenje vremena s najdražima, zbog kojega se već opadanjem lišća na televiziji počinju prikazivati božićni filmovi…

Iskreno, teško je tome i odoljeti… Nema ništa loše u malo uživanja (osobno živim za tih par božićnih dana kad si dozvolim raditi baš ništa – topla čokolada, filmovi, lampice u sobi kao jedini izvor svjetlosti, dekica), no problem nije u “malo uživanja” – problem je početak siječnja kad nema više tih vanjskih podražaja i adventiranja, kad ostane samo hladnoća zime, a nigdje kuhana vina za ugrijati ruke…

Kad se prijateljica (kojoj u životu ništa ne fali) požalila bratu da osjeća da joj život nema smisla, on joj je jednostavno odbrusio:

Da si ovaj vikend provela volontirajući u pučkoj kuhinji, a ne u Budimpešti, ne bi imala takav osjećaj.

Bum. 

Nije kriva Budimpešta. Nije krivo ni kuhano vino ni gužve ni klizališta ni svjetla – lako za to. Kriv je čovjek kojemu nikad nije dosta i zaboravlja da život koji živi može ugasnuti kao svjetla adventa u ponoć. Kriv je čovjek koji zahvalnost koristi kao floskulu na društvenim mrežama, dok je u svakodnevici malo ili nimalo zadovoljan svojom porcijom života. Kriv je čovjek nesvjestan svojih dviju ruku, svojih očiju, svoga sluha. Nesvjestan krova nad glavom, toplih prostorija u kojima živi i radi u ovim hladnim danima. Nesvjestan hrane koju jede, ljudi kojima je okružen i od kojih ga sigurno netko voli i poštuje te ima koga da mu uskoči u pomoć kad život zagusti…

I ja se pitam – pomažu li adventske aktivnosti našim nadama i ohrabruju li nas, čine li nas dubinski zahvalnima na svakom danu koji nam je dan? Ili… Ili samo dodatno otupljuju naša osjetila?

Što je Božić? Neki dan koji se iščekuje da se dočeka, proživi i onda ostavi kao nešto što je ugrijalo hladnoću zime i malo nas razonodilo?

Ili je Božić, kako bi Grinch rekao, ipak nešto malo više od toga…?

Prošle godine bila sam na Adventu u Beču. Nemam nikakvih posebnih uspomena povezanih sa samim sajmom, no kad sam se nakon ponoći vraćala u hostel, zatekao me jedan prizor.

Tada sam zapisala:

U kasnijoj večernjoj šetnji, na mjestu gdje je do prije nekoliko sati bilo tisuće ljudi, zatekao me ovaj prizor. Mrak. Tišina. Masnu težinu zraka zamijenila je svježina. I veliko svjetlo u gomili mraka. Vjerujem da to ostaje kad se sva svjetla pogase – Svjetlo koje je zasjalo u mraku i tama ga nije obuzela…

Onaj “a little bit more”, onaj pravi i teški “feel good” koji dolazi s odgovornošću – za drugoga, a koji te ne ostavlja s upitnicima nad glavom, već ti daje odgovore izazivajući te da daš nešto više od viška, da daš cijeloga sebe, otkineš od svoga dobra za tuđe dobro – Svjetlo koje ostaje i kad se sva svjetla ugase – to je Božić za mene. 

E takav je advent i takav Božić gušt zasladiti kuhanim vinom i druženjima uz vatru na adventima. Takav je Božić milina dijeliti na klizalištima i pučkim kuhinjama, kućicama s fritulama i domovima za nezbrinutu djecu…

Takav se Božić treba roditi u našim srcima… I ostati. I kad se svjetla ugase.

Kristina

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *