Dakle, jučer je kiša u meni izazvala nagibe i zbacila s jezgre sve suvišno, a za današnji bi se dan moglo reći da je revolucija pojela svoju „djecu“ – pod istim se nebom sve dogodilo, ista kiša, isti oblaci.
Kišni je dan, od jutra me prati neko nikakvo raspoloženje – možda je do kiše, no ipak mislim da nije. Jučer sam, naprimjer, uživala u njoj.
Klipsala sam ulicama između dviju obveza i uživala u gloomy ozračju iz kojeg bi katkad prsnule boje kao da se nespretnim prstima omaklo pri istiskivanju boje iz tube.
U jednom sam trenutku, ošinuta prizorom – pogledom ispod kišobrana – morala i zastati. (Prizor je na fotografiji. – Blijeda slika onoga što je oživjelo i zatreperilo u meni u tih 120 sekundi.) „Zemljina revolucija“ u malom.
Što želim reći time da je revolucija (Zemljina ili prava) pojela svoju djecu? Čak se i ne moram mnogo udaljavati od izvornoga značenja fraze. U meni se počeo raskopavati prostor nadahnuća, no danas sam se u njemu ugušila – jer nisam znala kako se postaviti, kako uzeti sirovu glinu i pretvoriti ju u nešto. Čak sam trebala otići i na predavanje o tomu kako nastaje predstava, ali nisam. Revolucija koja me jučer oslobodila, danas me pojela.
Sjedile smo sirova glina i ja i gledale u različitim smjerovima. Odbijala sam preuzeti odgovornost za ono što je bilo moje. Snovi, čežnje, želje – što je to? Nešto na što moram misliti čvrsto zatvorenim očima dovoljno dugo kako bih kad otvorim oči vidjela ono što želim – ukrašeno mašnicom? Ili su to putokazi koji mi označuju neutabani put, moj put koji mi je raščistiti ako zaista procjenjujem da u tom procesu i konačnomu cilju leži Život… Glina je prilika – no nisam ju znala prepoznati.
Usporedila bih to svoje stanje sa stanjem neodlučna čovjeka ispred ponude kolača u slastičarnici.
Priča se da je život ranije bio jednostavniji nego što je sada. I ponuda je kolača bila jednostavnija. Prije dvadeset godina biralo se između osnovnih, tradicionalnijih vrsta kolača. Danas kad staneš pred tu staklenu vitrinu imaš: krempite, šaumpite, ledeni vjetar, mađaricu i ostale tradicionalne vrste uz razne varijacije kolača od cijele palete voća od naranči do ananasa te orašastih plodova od badema do pistacija… Zatim, torte od nutelle, coockiesa, kokosa, kreme od kave, kestena, cheesecake, Sacher, Pavlovu tortu, tortu od mrkve, cikle, veganske torte i kolače, torte i kolače bez šećera i glutena, mafine… (Nastavi niz.) Pa kad se tu još ubace i razne palačinke, vafli, sladoledi, preljevi, namazi, dodatci…
Police s kolačima ne pucaju, već postaju sve veće i veće, a čovjek pred njima sve manji i zbunjeniji. Što jesti?!
Ma tu je čovječe sve, samo moraš izabrati. Samo.
Ako nam je ponuda hrane uspjela toliko razmaziti nepce da imamo teškoća s donošenjem jednostavnih odluka, kakve šanse onda imaju naša psiho-emocionalna previranja? Kako onda donijeti neke životno važnije odluke?
Jednom sam se u restoranu jako radovala punjenim lignjama. Na kraju sam ostala posve razočarana time kako su bile spravljene, no nisam htjela vraćati jelo. Proučavala sam svoju nutrinu.
Prvi je zadatak bio imenovati potrebu. Ta potreba nije bila glad, već ukusno jelo koje će mi pružiti veliko zadovoljstvo. Nisam to dočekala i moja se nutrina pobunila razočarenjem. Razmažena nutrina kojoj nije bilo stalo do toga da se utaži glad, već joj je bilo stalo do toga da bude trenutačno sretna.
Zašto sam svoje pouzdanje stavljala u okus hrane i kratkotrajno zadovoljstvo koje hrana daje? To je bio drugi zadatak. Možda zato što sam imala malo dublje teškoće koje sam hranom i zadovoljstvom htjela kamuflirati. Realno, hrana je naizgled najbanalnije zadovoljstvo kojim ljudi bježe od bitnijih praznina u sebi. Kad natrpaš neku jamu u sebi čokoladom, neko se vrijeme možeš praviti da si okej. Kad su spomenute lignje bile loše spravljene, osjećala sam svu težinu svoje osjetilne razmaženosti. (Daj mi na gotovo i neka bude dobro!)
Nije bilo baš tako dramatično, ali mi je bilo dramatično spoznati nedostatak vlastite mudrosti. Kad ljudi za neke kažu da su „nesposobni za život“ uglavnom misle na stvari koje je lakše imenovati. No istinska je nesposobnost za život u punini olako se dati voditi poticajima koji izbijaju na površinu (želja za ukusnim lignjama, druge vrste neumjerenosti, zavist, ogovaranje, srditost, lijenost – ne da mi se i nije mi stalo), a uzrok im je ondje gdje je teže i bolnije ući. Ili konkretnije – alergiju liječimo tako da uporno češemo mjesto izbijanja.
Slastičarnica je u isto vrijeme i prilika i napast. Život je u isto vrijeme i prilika i napast.
Životna je mudrost prepoznati kolač koji ti treba u danom trenutku i odlučiti se za njega iako nije najljepši i najukusniji u ponudi.
U tomu se očituje istinska jednostavnost koju je ograničena ponuda tradicionalnih kolača nudila.
Silina jučerašnje revolucije bila je tako jednostavna – bio je to pogled na dvije krošnje različite boje, a onda kasnije i pogled s kućnoga praga na osvijetljenu ulicu za vrijeme kiše. Život u meni od jučer pretvorio se u poplavu jer sam svojom neodlučnošću blokirala protok kišnice. Ostala sam gladna pored pune police s kolačima. Od silnoga nadahnuća napisala sam – ništa. (Samo ovaj blog post da mi smiri savjest.)
Odluke za dalje:
Težiti prema većoj jasnoći same sebe. Razlučiti što se u meni događa i koji me nutarnji mehanizmi pokreću – naročito kad stanem pred policu s „kolačima“ (životnim prilikama) i donijeti odluku!
Naručiti lignje u slobodi.
Prihvatiti nadahnuće u slobodi.
Djelovati.
Nešto napraviti od gline koja mi je dana.
Ne ostati gladna.
Kinder čokolada ne ubraja se u hranjiv obrok.
Kristina