Wonderer

Ono što ostaneš nakon teškog uspona

Kako upoznajemo sami sebe kad se nađemo u nevolji?

Ne mogu se sjetiti niti jedne priče u kojoj se glavni junaci nisu našli u kakvoj boli, nesreći, nevolji, a da se baš u tim okolnostima nisu pokazali kao stvarni junaci, autentični pojedinci, izgrađene osobnosti… Prvi mi na um dolazi hobit Bilbo Baggins. Čar upoznavanja likova kroz nevolje je i u tome što ni sami likovi ne znaju o sebi ono što će „velika nevolja“ o njima otkriti.

Tek ćeš sada spoznati tko si.

Pravila sam si kavu i sjetila se Samobora. Samobor predstavlja „veliku nevolju“ koja mi se dogodila prije tri godine. Tada sam osjećala kao da više nemam pojma tko sam i što je moj životni poziv, no „nevolja“ je izrekla obećanje kojem tada nisam vjerovala.

Rekla je: „Tek ćeš sada spoznati tko si…“

Gledajući unazad tih triju godina, jasno mi je da joj je bilo dano to izreći…

Josip – tumač snova

Čitala sam o Josipu, Jakovljevu sinu iz Knjige postanka kojeg su braća iz zavisti prodala u roblje, i o tomu što se s njim događalo nakon što je prodan. Završio je kao upravitelj kuće faraonova dvoranina, gdje ga je dvoraninova žena lažno optužila da je htio spavati s njom pa je završio u tamnici.

Ondje je bio s faraonovim pekarom i peharnikom koji su jedne noći usnuli snove i trebali tumača. Josipu je Bog dao dar tumačenja i on im je rastumačio snove – peharniku da će mu za tri dana biti oprošteno i da će ponovo posluživati faraona, a pekaru da će ga za tri dana pogubiti. Oboje se obistinilo, no peharnik se zaboravio zauzeti za Josipa koji je i sljedeće dvije godine proveo u tamnici.

Tada je i faraon usnuo dva sna. Nitko mu ih nije mogao protumačiti, pa se peharnik konačno dosjetio Josipa. Josipa dovedu pred faraona i ovaj mu rastumači da Egipat najprije čeka sedam godina obilja, a potom sedam godina suše i gladi. Faraon prepozna da je ruka Božja nad Josipom pa ga postavi nad svom egipatskom zemljom.

Koji je bio Josipov poziv?

Nekako tu informaciju iščitavam u ovoj rečenici: „I kad je vladala glad u svoj zemlji, dade Josip pootvarati sve žitnice i prodavati žito Egipćanima.“ Post 41, 56

Josip, čuvar ovaca, sanjar, kako su ga braća posprdno zvala, najprije je prodan u roblje, a zatim lažno optužen i nevin provodi više od dvije godine utamničen. Ipak, u tim nevoljama zasađeno je sjeme njegova „uzvišenja“, njegova životnog poziva – koji se u punini očituje tek za sljedećih sedam godina, kad je u Egiptu zavladala velika glad.

Posljednjih je sedam godina upravljao skupljanjem žita, a sad je došlo vrijeme da opskrbi narod hranom – da se utaži njihova glad.

Zašto je priča o Josipu snažno odjeknula mojim životom?

Zato što sam žena ili zbog nečeg drugog, ali volim interpretirati – volim viriti iza zastora, volim tražiti Želje ispod površnih želja, Tumačenja ispod tumačenja, Riječ ispod riječi…

Tamnice koje nas zarobljuju – i oslobađaju

Lako je pristupati smislu događaja koji nas snađu jednom kad su gotovi, no ono što me zainteresiralo bile su godine koje je Josip proveo u tamnici. Nije znao kamo vodi njegova muka, a povjerenje u Boga nije nešto što se podrazumijeva u životu vjernika – to je nešto za što se cijeli život bori, nešto što dođe i ode – kao plima i oseka.

Tamnica je ono u čemu znaš da moraš ostati, ali ne znaš zašto.

Ono što je Josip proživljavao u tamnici, proživljava svaki čovjek kad se nađe u svojoj „tamnici“, u svojoj velikoj nevolji kojoj ne vidi smisao, a kamoli svjetlo na kraju tunela.

Tamnica može biti bilo što što ne ide onako kako smo zamislili, što nam predstavlja opterećenje, tugu, pitanja na koja nam nijedan mudar prijatelj ne može dati odgovor koji bi nas oslobodio… Tamnica je ono u čemu znaš da moraš ostati, ali ne znaš zašto (ponekad možda znaš…).

Kad bih se ja našla u svojim tamnicama – a s pogledom uprtim u Boga – bilo mi je da se zemlja rastvori i proguta me. No gledajući unazad, drago mi je da je tlo poda mnom bilo nepopustljivo.

Josipov je poziv sazrijevao duboko ispod zemlje – kao što sjeme prije nego da plod sazrijeva pod zemljom.

Dijete koje se razvija u majčinoj utrobi u mraku je, ni ne zna da raste i razvija se, postaje punina tjelesnoga bića. I kad krene rađanje u vanjski svijet, to mu je zasigurno jednako šokantno i bolno kao i majci. Ali to je nešto od čega se ne može pobjeći. Majka ne može reći djetetu da ostane unutra i tako izbjegne proces rađanja.

Ono što nas na svjetlu dočeka, ono je što smo spoznavali o sebi u mraku.

Tako i čovjek kojeg zadesi tamnica – teško mu je u danom trenutku. „Teško“ je čak i nedovoljno „teška“ riječ. No onda se u jednom trenutku vrata tamnice počnu otvarati i jasnoća zasvijetli kao svijeća – i pokaže nam put prema van.

A ono što nas vani dočeka, ono je što smo spoznavali o sebi u mraku.

Oči u oči s Bogom i s onim što je on za nas zamislio kad nas je stvarao, a od čega smo pokušali pobjeći „čuvajući ovce“…

Da se Josipu nije dogodila velika nevolja – i dalje bi čuvao ovce u kanaanskoj zemlji. Da ga nije zadesila tamnica – i dalje bi bio upravitelj faraonova dvoranina. Sve daleko od onoga što je bio pozvan biti – vođa koji hrani gladne (u doslovnom i prenesenom značenju).

Kad pogledaš sebe oči u oči – što vidiš? Nekoga koga su (ne)prilike zakopale? Kukavicu koja bježi od onoga za što je rođena? Nekoga tko se budi i liježe s osjećajem samosažaljenja?

Što vidiš kad pogledaš Boga oči u oči? Jesi li onaj koga je stvorio?

Nisi stvoren da ostaneš u tamnici u kojoj se nalaziš.

(On ti čuva leđa – u kakvoj god da si situaciji.)

Nisi stvoren da ostaneš u tamnici u kojoj se nalaziš. Ta je tamnica radi tebe – ona ti služi da s tebe svuče sve suvišno (ma kako ti se trenutno to „suvišno“ činilo potrebnim i kao nešto bez čega ne možeš).

Tamnica je zapravo kao težak uspon na planinu. Umorni smo, žeđamo, boli nas, plačemo, želimo odustati.

A onda, nakon najtežeg uspinjanja dočeka nas najljepši pogled i, s lakoćom, zaboravimo težinu svih koraka koji su nas u konačnici doveli do cilja.

Kao što majka i dijete zaboravljaju porađajne boli.

Ne odustaj od procesa zato što boli. On je tu da te prenese s jedne strane obale, gdje si „čuvao ovce“, na drugu – gdje ćeš „hraniti gladne“.

Gdje ćeš biti onaj koji si pozvan biti – onaj koji ostaješ nakon teških uspona.

Kristina

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *