Lakše je otići obaviti dosadnu kupovinu s nekim u društvu ili pričajući na mobitel. Lakše je u razdoblju kad nismo u vezi ipak imati nekoga sa strane (makar i u mašti). Lakše je trpjeti bol kad znamo da nas nakon toga čeka nešto bolje. Lakše je živjeti kad nam je svakodnevica puna raznih utjeha. Lakše je živjeti svoj poziv kad nam on daje više nego što mi dajemo njemu.
Ili drugim riječima, lakše je odraditi trening uz nabrijavajuću glazbu.
No što kad nestane glazbe? Kad ostanem samo ja, bolovi u mišićima i nedostatak zraka?
Ostajem li tada s dovoljno odlučnosti i dobre volje da nastavim s treningom ili odustajem osjećajući se frustrirano, ljutito, malodušno?
Ovaj bi se tekst mogao nazvati i: Kako me Spider-man nakon više od dva mjeseca potaknuo na pisanje blog-posta. 🙂
Peter Parker uletio je u cijelu priču Avengersa s više sreće nego pameti – što bi se moglo uzeti kao svojstveno tinejdžeru s nekom supermoći. Htio je pomoći, doprinijeti nečemu većem od lokalnih intervencija koje je radio i boriti se rame uz rame s „najboljima“. Ima veliko samopouzdanje i mladenačku naivnost pa se čini da ga ništa uistinu ne plaši, no to se ipak mijenja kako se situacija komplicira i postaje sve opasnija („Trebao sam ostati u autobusu“, rekao je nakon što je ostao zarobljen u neprijateljskoj svemirskoj letjelici).
[Slijede spojleri.]
Kad Tony Stark, koji mu je postao poput starijeg brata/oca, umre, a uz njega i mnogi drugi, Spider-man odjednom postaje jedan od rijetkih superjunaka na koje svijet može računati. Drugi dio Spider-man: Far away from home na izvanredan se način suočio s nutarnjim borbama koje su se počele odvijati u srednjoškolcu koji nije očekivao da će se situacija u svijetu toliko promijeniti da neće više moći niti pomisliti na normalan tinejdžerski život. Odbija pozive vođi S.H.I.E.L.D.-a, odlazi na ekskurziju u Europu gdje planira priznati svoje osjećaje prijateljici M. J.
To je ono što ga zanima, a ne spašavanje svijeta.
Bio je toliko odlučan u namjeri da živi „normalno“ da sa sobom nije ponio Spider-man odijelo (ali mu ga je teta ipak spakirala). To njegovo svojevrsno „bježanje“ i „neprihvaćanje stvarnosti“ kasnije je poslužilo zlikovcu da ga izmanipulira toliko da mu Peter predaje Starkove naočale (Starkov izum koji funkcionira kao prijenosno superračunalo) i na neki mu način prepušta službu zaštite svijeta (samo da on ne mora). Zlikovac je znao koje riječi upotrijebiti da bi udario u slabo mjesto. Peter je toliko htio „normalan“ život daleko od odgovornosti koje su ga nadilazile, da nije bio u stanju razlučiti svoje motive i moguće posljedice. (Kasnije se Peter ipak suoči sam sa sobom i s odgovornošću na koju je pristao onog trenutka kad nije htio odstupiti od bitke iako ga je Stark uporno nastojao otjerati…) Toliko o tomu koji je tijek misli pokrenut životnim borbama Petera Parkera.
No ono što si i mi znamo reći kad nas teškoće stisnu i kad „nestane glazbe“ je (u prenesenom značenju): „Trebao/la sam ostati u autobusu.“
No ono što si i mi znamo reći kad nas teškoće stisnu i kad „nestane glazbe“ je (u prenesenom značenju): „Trebao/la sam ostati u autobusu.“
Taj stav ispliva jednom kad uočimo da stvari nisu onakve kakvima smo ih zamišljali. Da su nas znakovi koje smo iščitali možda odveli krivim putem jer nismo razlučivali – pa smo im dozvolili da vode naše rane, naše površne nade koje smo polagali u ostvarenje nečega što se čini da ipak ne vodi nikamo.
No ponekad je situacija takva da smo na pravom putu, ali on nije popraćen emocionalnim utjehama i zadovoljstvima kao na početku.
Entuzijazam je popustio, možda se i „ekipa“ raspala, neki su se odselili, neki su shvatili da imaju drukčiji poziv i otišli su ga živjeti, pa shvatiš da se ne možeš do kraja života boriti u „sjeni Tonyja Starka“ – uživati, biti zaštićen u svojoj zoni komfora, zabavljati se i pritom rabiti svoje talente i činiti neku razliku.
Shvatiš da i ti imaš odgovornost kojoj temelj nije kaos, život po nagonu, a vrijednost tim veća što je užitak veći, a dužnosti minimalne…
Jednostavno shvatiš da se često trebaš svojom golom voljom ustajati iz kreveta i raditi ono što si u jednom trenutku slobode i spoznaje odlučio da ti je činiti. (Osim ako si jednako tako u slobodi i razlučivanju spoznao da je vrijeme da činiš nešto drugo.)
Ako se poziv nije promijenio – jedino što možeš je nastaviti ustrajati.
Svi smo iskusili kako je lako živjeti dobro kad je to dobro popraćeno lijepim osjećajima, kad nas odobravaju, prepoznaju naše kvalitete, kad smo nekom stvarno potrebni… No isto tako smo svi iskusili, i možda trenutno iskušavamo, kako je teško živjeti dobro kad ničega od toga nema. Kad golom voljom i vlastitom snagom (naizgled) moraš graditi nešto, a ni ne vidiš što gradiš.
Tada dolaze one misli sve od: „Ništa nema smisla.“, „Čemu sve ovo?“, „Nemam nikoga „svoga“… „U što ja to vjerujem?“, „Koji su plodovi moga rada?“, „Nikog nije briga…“, pa do: „Gdje ću naći posao s ovim i ovim?“, „Država je korumpirana…“ ili „Imam klempave uši.“…
To je kao da sjediš sa zlikovcem iz Spider-mana koji se pravi da mu je stalo do tebe i slušaš ga kako izgovara te sve riječi ne bi li te toliko obeshrabrio da odustaneš i prepustiš mu “supernaočale” – odnosno sve ono što ti je dano u baštinu (od svega što su roditelji, prijatelji, neke posebne osobe u školama ili u drugim institucijama, pa i svi ljudi u prošlosti koje nisi upoznao uložili u tebe – i dobro i zlo koje te izgradilo) i što upotpunjuje ono što ti otkako si stvoren nosiš u sebi. U toj obeshrabrenosti zlikovac će postići da s olakšanjem skineš sa sebe svu tu bremenitu odgovornost i predaš mu je.
To možemo prepoznati po lažnom osjećaju olakšanja koji nije trajan i uvijek se vraća sa svojim iglicama grižnje savjesti (u kojoj istinski znamo da nismo odabrali ono što je istinski dobro).
Ja samo želim biti običan tinejdžer. Ja samo želim biti običan čovjek, imati običnu obitelj, običan posao i ne petljati se ni u što što će me dovoditi u bilo kakve nezgodne situacije i izazivati u meni neugodne osjećaje. (…)
To je zaista kao da prestanemo trenirati čim nestane glazbe. Nije bitno što smo se uspjeli dići s kauča, što smo obukli sportsku odjeću, pripremili si vodu i proteinski šejk. Nije bitno što smo se već zagrijali i uznojili. Tek što je krenuo pravi trening i pravo jačanje tijela, topljenje masnoća, oslobađanje energije – prestane glazba. I mi stanemo. Otuširamo se i vratimo se na kauč.
Osjećaj koji nas obuzme kad smo svjesni da smo odustali kad je zagustilo – je li na izgradnju ili je samo dodatno produbio osjećaj neuspjeha?
Ne bih rekla da je oslanjanje na lijepe osjećaje nova boljka čovječanstva – ići za ugodnim osjećajima svojestveno je ljudskoj naravi, no svojstveno joj je također i težnja za samoostvarenjem koje se ne može dogoditi bez jačanja karaktera.
A kad se karakter najbolje izgrađuje?
Kad glazba prestane.
Kristina