Petak je. Ostala sam doma, iako sam trebala biti na mnogo zabavnijem mjestu. Izvlačim se pred samom sobom da imam previše posla da bih ikamo išla. I imam – preko glave. No, baš to i je prilika da se smisao, svrha i ja uhvatimo u koštac. Ili ukoštac – tko bi ga znao više s tim pravilima.
U pripremanju jednog predavanja okupirala me bajka o Zlatokosi i trima medvjedima, da bih istražujući otkrila da se ta priča koristi za objašnjavanje onoga što je „taman“ – zlatna sredina kojoj čovjek teži, ili bi barem trebao težiti u životu koji zazire od krajnosti. (Aristotel nije volio krajnosti, ako nekome to išta znači. Meni znači. ?)
Dakle, priča ide nekako ovako: Zlatokosa se igrala na rubu šume. Igrajući se, nije primijetila da zalazi u nju sve dublje, dok se u jednome trenutku nije osvrnula oko sebe. Ugledala je kućicu i znatiželjno pošla prema njoj. Vrata su bila otključana pa je ušla. Nikoga nije bilo doma te se odvažila pronjuškati. Osjetila je miris kuhane kaše i, gladna, približila se stolu oko kojega su bila tri stolca. Sjela je na prvi, no on joj je bio prevelik, a kašica pred njom prevruća, sjela je na drugi stolac, no i on joj je bio širok i neudoban, a kašica prehladna. Konačno, sjela je na najmanji stolac koji joj je bio „taman“ i okusila kašicu koja je bila „taman“ topla. Na engleskom je izraz „just right“, no „taman“ je hrvatska riječ koja najbolje prevodi duh toga izraza. Kad se najela, kako to obično biva nakon dobrog ručka, prispavalo joj se pa je potražila sobu u kojoj bi odrijemala. Na najveći se krevet nije niti pokušavala popeti. Na sljedeći se mogla popeti, no on joj je bio pretvrd. Treći krevet, onaj najmanji, bio joj je dobar, „taman“. Da skratim priču, kad su se tata medvjed, mama medvjed i dijete medvjed vratili doma, neugodno su se iznenadili, zurili u Zlatokosu dok se nije probudila i prestravljeno pobjegla iz kuće.
Okej, koji je sad smisao te poznate, ali ne pretjerano zanimljive priče? Smisao je taj da se Zlatokosa aka Goldilocks u psihologiji počela upotrebljavati kao slika čovjekove potrage za ravnotežom u različitim domenama života.
Ona je slika čovjeka koji traži ono što je „dobro“, ono što je „taman“. Zazire od krajnosti koje su vrele ili hladne i traži ono što je umjereno.
Kad razmišljam o ravnoteži i njezinu nedostatku – razmišljam o potrebama. Cijeloj paleti njih! Ne o onim primarnim kao što su fiziološke potrebe, već o onim potrebama po kojima smo isti, ali u isto vrijeme uspijevamo ostati posve različiti. U širem smislu, potrebe su unutarnje pobude koje zajedno s vanjskim poticajima usmjeravaju ljudsko ponašanje.
Koliko se teškim čini ostvariti ravnotežu u svakodnevnoj unutarnjoj borbi za izvrsnost… Koliko je teško pronaći nešto što je „taman“! Mi ljudi lako ili ostanemo poput kipa u olujni dan ili idemo grlom u jagode – posve van kontakta s potrebom koja nam iznutra pokušava dati informaciju o nama. Kao što nam želudac mrmlja kad je gladan i naše srce mrmlja kad je gladno. Tada je i u nepovoljnom položaju jer ako gladnom srcu ponudiš smeće u lijepom omotu, ono će ga uzeti, osim ako poput Goldilocks ne teži onomu što mu je po mjeri, što mu je „taman“, što će osjetljivije odgovoriti na konkretnu glad.
Danas je Black Friday dan/vikend. Taj mi je primjer pri ruci pa ga zato koristim. Da se razumijemo, i ja sutra idem u šoping – zato što moram pa mi se čini razumnijim otići u vrijeme sniženja, nego par dana kasnije i kupiti manje stvari… Neću se zato licemjerno osvrtati na konzumerizam i okićene borove usred studenoga. Osvrnut ću se samo na to da konzumeristička politika kao prvi članak svoga zakona ima: „Ljudi su u potrazi za srećom. Mi smo tu da im u tome pomognemo.“ Nije problem kupiti. Problem je kad očekivanje sreće stavimo u to nešto što ćemo kupiti – u to nešto što nas je popustima poput kakvih robota natjeralo da se 15 minuta vrtimo po parkiralištu šoping centra, dok se neka obitelj s hrpom vreća konačno ne isparkira s jednoga mjesta.
Ponovo napominjem da nemam ništa protiv popusta ni ljudi koji iskorištavaju to vrijeme – ta sam! Ali imam puno protiv duhovne sljepoće, protiv očajničkih pokušaja da nam bilo tko i bilo što, doslovno bilo tko i bilo što, ispuni potrebu za ljubavlju, pripadanjem i sigurnošću.
Potreba za ogovaranjem drugih nije potreba koja će te učiniti većim u tuđim očima. Potreba za kukanjem i samosažaljevanjem nije potreba od koje ćeš biti hrabriji. Potreba za pomaganjem drugima (dok izbjegavaš suočavanje s vlastitim unutarnjim i vanjskim konfliktima) neće te učiniti nesebičnim, već posve suprotno. U krajnjoj liniji, to nisu potrebe, već simptomi koji ukazuju na dublja nutarnja previranja – na čežnje koje se kriju u nama, a ne znamo kako ih ostvariti. Ne znamo pronaći onu „taman“ mjeru koja bi nas oslobodila i usmjerila prema odnosima i djelovanjima koji daju život, a ne oduzimaju ga.
Korisno je postaviti si par pitanja, da se nutrina malo uskomeša i sama ponudi jednostavne odgovore na komplicirana pitanja. Na što ili koga sam navezan? Na neki svoj talent? Možda patim za nekim i hranim negativne emocije? Od čega bježim? Koga odgurujem od sebe? Čega se bojim? Bojim li se biti sam/sama? Čime nadomješćujem potencijalni osjećaj praznine? Osjećam li otpore u sebi kad pomislim da bih se nečega trebao/la odreći jer nije svrhovito i „dobro“? Što se u meni bori protiv otpuštanja onoga što nije životvorno?
I kod odgovaranja na važna pitanja treba biti umjeren. Kao da bi čovjek ikada mogao zaroniti do dna svojih čežnji ili do dna svoje svrhe u ovome svijetu – ali nešto ipak spoznati može.
Želim reći da je umjerenost jedna od potpornjih stupova svrhovitog djelovanja – ako bih bila posve odvažna, mogla bih navesti i ostale stupove, no to ne bi bila svrha ovog teksta.
Ovako je tekst baš… „taman“.
Kristina